top of page

JUGOSLOVENSKI

VRT

001.JPG

Svaki objekat od svog nastanka u prostoru predstavlja artefakt koji značenjem želi da determiniše, kao zauvek bivstvujuće, mesto ideje, ali u vremenu koje svoje pletivo gusto i nepredvidljivo plete nitima novog značenja ne biva ono što se mislilo nego ono što se desilo.

 

Objekat bi trebalo da poseduje–reflektuje svoju suštinsku ideju postojanja kroz dinamizam gde se naspram plastičnog, čvrste materije, gustine supstance, otvara šupljina praznog prostora, onog izostavljenog, a prisutnog. U toj dijalektici sukoba možemo možda tražiti i naći značenja koja su preživela ispod površine očiglednih simbola.

 

Sadržaj prostorne instalacije proizilazi iz ideje o prenošenju koje povezuje prostore – o arhitektonskom i uopšte umetničkom prenošenju koje nije samo simbol već i stvaranje. Instalacija predstavlja gest multidimenzioniranja prostora u izlogu kako bi se u jedinstvenom pogledu istovremeno našli statični i pokretni svet, unutrašnjost i spoljašnjost, odraz i predmet, objekat i sistem, kondenzovana stvarnost i diferencijalno vreme. Fizički model predstavlja deformaciju skulpture koja u cilindričnom ogledalu stvara pravilni odraz spomenika. Spomenik se u identičnom obliku nalazi samo u odrazu - u imaginarnom prostoru zgusnutom iza površi, koji omogućava da se figura pojavi tamo gde je nema - u idealnoj projekciji, ali kao prostor koji je suštinski nestvaran. Deformisana skulptura u stvarnom prostoru po svom karakteru nije spomenik već njegov neidentični deo, relacioni model koji ispoljava odsustvo predmeta sa mesta gde jeste, i to zato što se nalazi tamo, u ogledalu.

 

Tako se u središtu instalacije koje određuje ogledalo konstituiše jedan kondenzovani prostor unutrašnjeg jedinstva, nestvaran u meri u kojoj su to utopije koje predstavljaju oblik doveden do savršenstva u okruženju koje se rastvara i nestaje.

 

Sa druge strane nalazi se stvarni prostor instalacije čijom se kompozicijom, tzv. rasipanjem oblika, na osnovu anamorfoze i tehnike koju su zvali magia parastatica, simulira kretanje oblika kroz neprozirno tkanje vremena. Tu je moguće zamisliti prostornu celinu, ali zasnovanu na sasvim drugačijem principu izgradnje kakav bi predstavljao paradigmu vrta ili bašte.

 

Vrtovi su mesta u kojima su kontradiktorne pozicije moguće, i koja samim tim još uvek nude mogućnost susreta sa čudima. To su prostorna pletiva u kojima se simbolička savršenstva preklapaju sa samim postojanjem stvari.

MAKLJEN

Živimo u vremenu neprekidne komunikacije, neposrednog prenošenja slika i poruka pa smo zaboravili na prvobitnu ulogu koju su imali spomenici. U trenutku kada je 1978. godine od strane samog Tita svečano otvoren Makljen, delo izuzetnog umetnika Boška Kućanskog i spomenik posvećen istorijskoj pobedi u Bitki za ranjenike na Neretvi (1943) niko sem možda Žana Bodrijara nije još uvek mogao zamisliti budućnost u kojoj će stvari, dela i znaci biti oslobođeni od svoje ideje, suštine i reference, i osuđeni na reprodukovanje bez kraja.

 

U deliričnom svetu preslikavanja, jedinstveni predmeti arhitekture i umetnosti dolaze do nas posredstvom digitalnih zapisa, i tako se i sami pretvaraju u slike iza kojih je, kako piše Bodrijar (1990), uvek već nešto nestalo, pogotovo ako je reč o spomenicima poput Makljena koji u svom prvobitnom stanju više ne postoje. Njihovo nestajanje sa ovog sveta ubrzano je bizarnom igrom istorije - fizičkim udarcem koji je savladao otpor betona, iako su bili namenjeni trajanju i jezikom umetnosti sjedinjeni sa mestima na kojima su se nalazili, kako bi sama mesta oživela kao čuvari našeg sećanja. Želeli smo da spasimo Makljen od zaborava, ali sa druge strane, da njegovu virtuelnu rekonstrukciju poštedimo sudbine digitalne slike, reprodukcije “bez senke, bez tragova, bez posledica”, koja pukim umnožavanjem briše sećanja. Zbog toga smo prvi čin reprodukcije namenili samoj tehnici koja se odnosi na staro geometrijsko znanje o odrazu u cilindričnom ogledalu. Primenili smo tehniku čiji se simbolizam odaziva na fantastiku sveta i time može da oživi, u neposrednom dosluhu sa njegovim paradoksima, a ujedno ih kazujući, tačno i netačno, oblik i izobličavanje, kosmos i haos.

 

Zakrivljenje je oduvek bilo poznato kao pojačanje učinka površine na odraz u ogledalu. Ova tehnika je usavršena u vremenu razvijene renesanse koje je stiglo do izuzetnih tehničkih otkrića kao što su katoptričke mašine - renesansna pozorišta iluzija. Verovalo se da su simulakrumi koji nam se javljaju u ogledalima, budući savršeno slični predstavljenim predmetima, mogli da budu oblikovani samo preko samih slika tih predmeta. Nadrealisti su verovali u tu istu emanaciju, preobraženu u temu želje. U zakrivljenom ogledalu stvari oživljavaju logikom koja nije od sveta koji nas kondicionirajući okružuje, već onom koja provocira naše nesvesno govoreći jezikom drugog, razotkrivajući naše tajne i želje. Apstraktni model u cilindričnom ogledalu daje sliku Spomenika koja je materijalna samim tim što je postala kondenzovano sećanje. Ali, iz razloga što se nalazi tamo, u ogledalu, ona je, dejstvom zakrivljenja na sve što je osim makete prisutno u realnom vremenu, okružena veličanstvenim fantomima, dalekim senkama, stvarima koje lebde u zgusnutom vazduhu.

 

Pogledajte tamo iza Spomenika i videćete fantomski prizor u kome nema ničeg što bi imalo sličnosti sa nama samima, tek putem sećanja ti se magloviti oblaci svode na precizne obrise i predmete. Ako pogledate u pozadinu posejanu mrljama otkrićete u njoj analogiju sa pejzažima. Prema samom Leonardu, “na njima ćeš videti i bitke i likove živih gestova i neobična lica, i čitav beskraj stvari koje ćeš tek tada moći da svedeš na čisti oblik”.

Nazivi: Pesnica, Pesnik, Spomenik bitki za ranjenike

Lokacija: Planina Makljen, Bosna i Hercegovina

Godina izgradnje: 1978

Autor: Boško Kućanski

Koordinate:  N43°50'33.9", E17°35'49.8"

Dimenzije: visina oko 14m, širina 12m

Konstrukcija: armirani beton

Stanje: Demoliran eksplozivom (2000. God), napušten

Spomen-kompleks na Makljenu posvećen je sećanju na partizanske vojnike stradale u Bitki za ranjenike (Bitka na Neretvi), u kojoj su u dolini Neretve sprečene sile osovine da dopru do obližnje Centralne bolnice u kojoj se nalazilo oko 4000 ranjenih partizana.

Godine 1976. Raspisan je konkurs za predlog novog, grandioznog spomenika na Makljenu koji će sećati na pomenutu bitku. Od oko 50 pristiglih radova, žiri koji je brojao 26 članova odabrao je rad umetnika Boška Kućanskog. Izgradnja je trajala dve godine, tako da je spomenik otvoren 1978. od strane Josipa Broza lično, uz prisustvo brojnih gostiju među kojima i britanskog princa Čarlsa.

Iako se nalazio u samom žarištu građanskog rata devedesetih, spomenik je kraj rata dočekao neoštećen. Međutim, par godina nakon povlačenja međunarodnih snaga, grupa vandal dinamitom je demolirala spomenik na Makljenu, tako da je ostala samo armiranobetonska konstrukcija. Počinioci nikad nisu pronađeni.

izložba / Jugoslovenski vrt

tematski okvir / Tracing the milieu - What were you thinking?

trajanje / 18. - 30.06.2019

autori /  Nevena Kocić, Zorana Lužanin, Jelena Mitrović i Nebojša Stevanović

kustos / Marija Bjelić

organizator / Kolektiv arhitekata

produkcija / Kolektiv arhitekata i Yunicorns

producent izložbe / Senka Latinović

fotografije / Marija Strajnić

informacije o spomeniku / www.spomenikdatabase.org

bottom of page